massal
28.03.2024., četvrtak
Piši, ti samo piši...
|
Piši, ti samo piši, i dva života, malo su, da ispričaju, kolika je ljubav tvoja. Nemoj da se obeshrabriš, nemoj tuga da zavlada srcem tvojim, ti znaš da je ovaj život kratak, priznati ti nisam htio koliko sam nesretan, što te nisam bar jednu zehru više volio. Kao što sunce neće prestati sjati, tako je kažu od pamtivijeka, ova zemlja će se vrtiti oko svoje ose, i tvoje riječi će biti sve nježnije i nježnije, i ljepše od po travi proljetne rose. Ako nekad budeš na izmaku snage, nedaj Bože da se to tebi desi, ti uzmi olovku i list papira, napiši epitaf na spomeniku mome, da sam bio najveća ljubav tvoja. To što sad živiš život drugi, nisi ti tome kriva, išao sam stranputicom života, moja ulica beskućnika, to je sudbina moja.  |
- 08:46 - Komentari (6) - Isprintaj - #
24.03.2024., nedjelja
Svukud sam Te tražio
|
Svukud sam te tražio, išao od sela do sela, jel te ko vidio, rekoše mi...vrati se nje ovdje nema. Trčao sam od grma do grma, tamo gdje smo se igrali žmire, kad smo se vraćali iz škole, jedne jeseni,prije ove zime. Hodao sam od cvijeta do cvijeta, dal se nisi u njima skrila rekoše mi odveli su je, pored rijeke sinoć je tamo bila. Trčao sam obalom, da prepoznam stopala tvoja, prevrtao kamenje, rekoše;jeste,.. ovuda je prošla ona. Sutradan u korito povukla se Drina, obala je bila suha i gola, ljudi su vadili šljunak , rekoh: stanite to je ona. Prepoznah ti kosu, i još nasmijano lice tvoje, kad su te sa dušom rastavljali, rekla si poslednju želju, nek mi poljubi oči moje. Tvoje ime na bijelom nišanu, iznova ga čitam..plačem, ta biserna slova, pred ponoć kad mjesec izađe, nebo okićeno zvijezdama, samo među njima nije ljubav moja. |
- 11:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #
14.03.2024., četvrtak
Gabrijel Garsija Marqez
|
"Desetgodišnjica smrti Gabrijela Garsije Markeza obilježava se na zanimljiv način, izdavanjem njegovog posljednjeg djela pod naslovom „Vidimo se u avgustu“ (En agosto nos vemos). Roman je Markez napisao desetak godina prije smrti, a pritisnut bolešću koja mu je utjecala na um, u trenutku stvaranja dvoumio se želi li ga objaviti. Njegovi sinovi odlučili su da protok vremena donese završni sud o djelu, a kad su ga nakon više godina ponovo pročitali, bili su zadivljeni načinom pisanja i ljepotom same priče i stoga su donijeli odluku o objavi romana. „Vidimo se u avgustu“ pripovijeda o ženi na pragu pedesete koja svakog 16. avgusta odlazi na karipski otok kako bi položila gladiole na grob svoje majke i tom prilikom se upušta u kratke ljubavne veze. Njen, inače, sretni porodični život ostaje neokrnjen, jer na put odlazi sama, a njen suprug i djeca ne znaju ništa o njenom iskakanju iz granica konvencija." Tekst je pod navodnicima i pruzet je. Roman je izasao iz stampe 6.marta te sam u potrazi za istim. |
- 16:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #
11.03.2024., ponedjeljak
Moja Mare
|
Vuklo me nešto na otok pusti, u srid mora daleko od svita, tamo di sam se rodia ja, tamo di sad nitko ne priča, nisam čua glas zrikavca ni ptica, vrime stoji i nikud ne miče, sunce prži vazda ubogi dan, maslina zagrlila smokvu, u grlu me stišće, okusit je ne mogu, skaline u travi nijemo šute, ne ljube ih stopala jedne lipe cure, di si bia svo ova vrime, umrla je Mare od čekanja i tuge, umrla je nije imala pričat s kime, poljubim skaline, zamišljena stopala njena, voljela je sve trave a najviše lavandinu plavu, naberem puno i ponesem k njenom grobu, poklonim se a duša me smori, ali moja Mare oprosti, što ja sad mogu, mislia sam da je Mare na otoku sritna, svi su otišli u svit a samo ona nije htila ostala je lavandu i masline gajit, čekala je pismo od svog mornara, virovala u ljubav i da nima zaborava.  |
- 06:36 - Komentari (9) - Isprintaj - #
24.01.2024., srijeda
Čuvaj se...
|
Uz tebe pnovo putujem nepoznatim daljinama, često idem na trg cvijeća, hranim golubove, maleni slomljenog krila, sletio mi na dlan, pitao me za tebe, sjećaš li se, ljubio ti usne, a ti si se u strahu smijala, život je na trgovima, nas tamo više nema, tako je tužno bez tebe hodati, ništa ne može pobjeći našoj sudbini gorkoj, zaboravio sam na naše ideale, ponekad ih sanjam, kao da su uvijek bili besmisleni i nemogući, dal bi se ostvarili, ko to zna, bila si neodlučna, ruke su mi hladne, nemam gdje da ih zgrijem, kući pišem kratka pisma, pričice, onako samo za sebe, malena moja, svijet je okrutan, čuvaj se, želim živjeti s tobom i kad umrem, nemoj biti sama, trgovi su puni cvijeća, pomiluj prirodu očima, nebo i sunce dotakni, znam da ti to možeš, samo jedno te molim, ČUVAJ SE... ovaj svijet je odavno okrutan. |
- 13:01 - Komentari (8) - Isprintaj - #
21.11.2023., utorak
Lav Nikolajevič Tolstoj
|
"NA DANAŠNJI DAN UMRO JE VELIKI RUSKI KNJIŽEVNIK: Grof koji je bogatstvo podijelio prosjacima Tolstojevi roditelji umrli su dok je još bio dijete, zbog čega su se za njega već odmalena morali brinuti njegovi rođaci. Upravo ga taj gubitak roditelja potiče na razmišljanje o životu, smrti i sreći. Osim kao velikog književnika, pamti ga se i kao velikog zagovornika mira i nenasilja. Na današnji dan, 1910. godine, umro je Lav Nikolajevič Tolstoj, jedan od najznačajnijih književnika 19. vijeka. Lav Nikolajevič Tolstoj rođen je u mjestu Jasna Poljana, u pokrajini Tula 9. septembra 1828. godine, kao četvrto od petero djece u plemićkoj porodici. Bio je ruski grof, književnik i mislilac, jedan od najvećih svjetskih romanopisaca. Njegova porodica bila je plemićkog porijekla, a titulu grofa njegovim precima dodijelio je Petar Veliki, u 18. stoljeću. Njegov život bio je obilježen brojnim ljubavnim vezama. Kao mladić, često se zaljubljivao i mijenjao žene. Prvo djelo bilo mu je "Priča o jučerašnjem danu", a prva izdana književna djela su mu bila trilogija "Djetinjstvo", "Dječaštvo" i "Mladost". Njegova najpoznatija djela bila su "Rat i mir", kojeg je pisao punih sedam godina, zatim "Gospodar i sluga", te njegovo najpoznatije djelo "Ana Karenjina". Rat i mir epski je roman Lava Nikolajeviča Tolstoja objavljen između 1865. i 1869. a oslikava rusko društvo tokom Napoleonovog razdoblja. Smatra se jednim od dva Tolstojeva remek-djela uz Anu Karenjinu te je jedan od najvećih romana u povijesti književnosti. Tolstoj je zahvaljujući Ani Karenjini došao do velikog finansijskog bogatstva, no sve je podijelio beskućnicima. To je razbjesnilo Sofiju, njegovu ženu, koja je vjerovala da se udala za dobrostojećeg pisca sa plemenitim porijeklom. Zbog raspada njegovog braka, Tolstoj se otisnuo u nepoznato, počeo da putuje i živi kao asketa. Tolstoj je umro 20. novembra 1910. na željezničkoj stanici Astapavo od upale pluća, nakon dugogodišnjeg asketskog lutanja. Ovaj velikan ruske književnosti je najprije zbog bolova i iscrpljujućeg kašlja dobio dozu morfijuma, pa su ga odnijeli na sprat stanice – da umre. Interesantno je da je umro na željezničkoj stanici na kojoj je njegova literarna heroina Ana Karenjina – doživjela svoj kraj. Jedino što se Tolstoj nije bacio na šine, kako bi ga pregazio voz. " Tekst peuzet sa portala "SB'' Bez njegovih procitanih djela nije se mogla zavrsiti Gimnazija. Da li je grijeh sto za svoj knjizevni opus nije dobio Nobelovu nagradu? |
- 13:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #
28.10.2023., subota
ZASTO ?
|
Kud da pobjegnem od surove stvarnosti, od krvi i svakodnevnog ubijanja narastaja. Narastaja tek rodjena, da odrastu, da vole. Pitam se jel ovo neki Bog sve smislio, da se rodimo pa da se ubijamo, Zasto su sve molitve ako su iskrene neucinkovite, zasto u tom ljudsko-zivotinjskom kosmaru treba da odrastamo i umiremo, ZASTO? Jel to postoje nadljudska bica mocnija od bogova, jesmo li mi tome krivi, zasto pojedini vole ubijanja, zasto i u UN pojedine zemlje glasaju da se nastavi apokalipsa jednog naroda koja traje od 1917.godine. Dal vrijedi biti dobar i velikodusan, pruzati ruke spasa nemocnim kao sto su Palestinci pruzili ruke cionistima, danas istrebljivacima tog istog naroda cija je golgota neprestana. I na kraju ZASTO smo mi toliko LICEMJERNI? |
- 10:41 - Komentari (4) - Isprintaj - #
17.02.2023., petak
Kućni ljubimci-GRATIS-
   |
- 05:51 - Komentari (9) - Isprintaj - #
13.01.2023., petak
Uskoro dolazi vrijeme tulipana
 |
- 08:53 - Komentari (5) - Isprintaj - #
30.10.2022., nedjelja
Ispricana bajka jedne ljetne noci..H. Hesse
|
Bili ste već zaljubljeni, zar ne? I to nekoliko puta, je li tako? Da, da. No vi još ne znate što znači ljubiti. Velim vam, ne znate. Možda ste jednom proplakali noć? I cijeli mjesec loše spavali? Možda ste i pjesme pisali i nekoć se poigravali mišlju o samoubojstvu? Da, poznato mije to. Ali to nije ljubav. Ljubav je nešto drugo. Još pred deset godina bio sam ugledan gospodin i pripadao najvrsnijemu društvu. Bio sam upravni činovnik i pričuvni časnik, imućan i neovisan, imao jahaćega konja i slugu, udobno stanovao i dobro živio. Imao sam mjesta u kazališnim ložama, ljeti putovao, posjedovao omanju zbirku umjetnina, bavio se jahanjem i jedrenjem, navečer se družio s prijateljima uz bijeli i crveni bordo, uz zajutrak pio pjenušac i seri. Godinama sam se na sve to bio naviknuo, a ipak sam prilično lako mogao i bez toga. Što uopće ima u jelu i pilu, jahanju i vožnji, zar ne? Malo filozofije, i sve postaje nepotrebno i smiješno. Pa i društvo i dobar glas i to što pred tobom skidaju šešir, i to je na posljetku nebitno, mada veoma ugodno. Ali, htjeli smo razgovarati o ljubavi, zar ne? Što je, dakle, ljubav? Umrijeti za voljenu ženu, danas se to rijetko događa. To bi svakako bilo najljepše. - Molim vas, ne prekidajte me! Ja ne govorim o ljubavi udvoje, o ljubljenju i vođenju ljubavi i ženidbi. Ja govorim o ljubavi koja je postala jedinim osjećajem nečijeg života. Takva ljubav ostaje usamljena čak i onda, kako se to kaže, kada bude "uzvraćena". Ona se sastoji u tome da sve htijenje i umijeće nekog čovjeka strasno teži jednom jedinom cilju i da svaka žrtva postaje nasladom. Ta vrsta ljubavi ne želi biti sretna, ona želi gorjeti i trpjeti i razarati, ona je plamen i ne može zga-snuti prije negoli proguta i ono posljednje čega se dohvati. O ženi koju sam volio ne trebate ništa znati. Možda je bila čudesno lijepa, možda samo zgodna. Moždaje bila genij, možda i ne. Bože, zar je to uopće bitno! Bila je ponor u kojemu sam trebao skončati, bila je ruka Božja koja je jednoga dana posegnula u moj beznačajni život. I otada, taj beznačajni život bio je sjajan i raskošan, shvatite to. Najednom to više nije bio život staleškoga čovjeka, već život boga i djeteta, mahnit i nepromišljen, plamen i buktinja. Od toga trenutka, sve što mi je prije bilo važno, postalo je otrcano i dosadno. Propuštao sam stvari koje nikada prije ne bih propustio, smišljao vragolije i kretao na putovanja samo da bih na trenutak vidio osmijeh te žene. Za nj u, ja sam bio sve što ju je tada moglo obradovati, za nju sam bio veseo i ozbiljan, pričljiv i šutljiv, korektan i luckast, bogat i ubog. Kada je primijetila stoje sa mnom posrijedi, poče me stavljati na bezbrojne kušnje. Bilo mije veselje služiti joj, i nije mogla ništa izmisliti, nikakvu želju smisliti koju joj ne bih ispunio kao daje sitnica. Ona tada uvidje da sam ju volio više nego ijedan muškarac, pa nastupiše spokojna vremena kada me shvaćala i prihvaćala moju ljubav. Viđali smo se tisuće puta, zajedno putovali, činili nemoguće samo da bismo bili zajedno i obmanuli svijet. Sada sam mogao biti sretan. Bio sam joj drag. I neko sam vrijeme, možda, i bio sretan. No moje poslanje nije bilo tu ženu osvojiti. Pošto se neko vrijeme naužih one sreće i ne morah podnositi novih žrtava, kada bez muke od nje dobivah osmijeh i cjelov i noć ljubavi, u mene se stade uvlačiti nemir. Nisam znao što mi nedostaje, bio sam postigao više negoli sam u svojim najsmjelijim željama ikada žudio. No bio sam nespokojan. Kao što rekoh, nije mi bilo poslanje tu ženu osvojiti. Slučaj je htio da se tako zbilo. Poslanje mi je bilo da patim od ljubavi, a kada je posjedovanje drage mi žene tu patnju počelo liječiti i blažiti, u mene se useli nemir. Neko sam vrijeme trpio, a onda morah poći. Napustio sam ženu, uzeo dopust i krenuo na dalek put. Moj je imetak već tada bio dobrano načet, ali tko mari? Putovao sam i vratio se nakon godine dana. Neobična li putovanja! Tek što sam bio otputovao, stara se vatra ponovno razbuktala. Što sam dalje išao i duže izbivao, to se bolnije vraćala ona strast, a ja se radovao i sve dalje putovao, dugih godinu dana, sve dok vatra ne posta neizdrživom i ne prisili me da se vratim svojoj dragoj u okrilje. I sad sam bio tu, ponovno u svom domu i zatekoh ju ljutitu i do srži povrijeđenu. Zar ne, ona se meni predala i usrećila me, a ja sam ju ostavio! Imala je opet ljubavnika, ali vidjeh da ga ne voli. Prihvatila gaje radi osvete. Nisam joj mogao reći ni napisati što se zbilo i od nje me odagnalo, pa ponovno vratilo. Jesam li to i sam znao? Stadoh se, dakle, iznova oko nje truditi i za nju boriti. Ponovno sam kretao na daleke pute, propuštao važne stvari i rasipao novce samo da bih od nje čuo riječ ili joj vidio osmijeh. Otpustila je ljubavnika, no ubrzo našla novoga jer mi više nije vjerovala. Pa ipak me povremeno rado viđala. Katkada bi u društvu za istim stolom ili u kazalištu najednom preko svih pogledala prema meni, neobično blago i upitno. Uvijek me smatrala bogatim,.silno bogatim. A ja sam tu vjeru u njoj budio i gajio samo da bih uvijek iznova mogao za nju učiniti nešto što siromahu ne bi dopustila. Prije sam joj donosio darove, no sad je to bila prošlost i morao sam smišljati druge načine kako da joj učinim radost i prinesem žrtvu. Priređivao sam koncerte na kojima su glazbenici, koje je cijenila, izvodili njezine omiljene skladbe. Kupovao sam mjesta u ložama da bih joj mogao ponuditi ulaznicu za premijeru. Ponovno se naviknula na to da skrbim za tisuće sitnica. Bio sam u neprestanom vrtlogu poslova, sve za nju. Moj se imetak iscrpio i sada počeše dugovi i novčarske vještine. Prodao sam slike, stari porculan, jahaćega konja i za to kupio automobil koji joj je trebao stajati na usluzi. Na posljetku je došlo dotle da sam nazirao kraj. I dok sam živio u nadi da ću ju ponovno osvojiti, moji su se posljednji izvori iscrpli. No nisam želio prestati. Imao sam još svoju službu, svoj utjecaj, svoje ugledno mjesto. A čemu sve to, ako njoj ne služi? I tako se dogodilo da sam lagao i utajivao i prestao se bojati sudskoga ovrhovoditelja jer sam se morao plašiti gorega. Ali nije bilo uzalud. Ona je otpravila i drugoga ljubavnika, i sada sam znao da će uzeti mene ili nikoga. I uzela me, da. To jest, pošla je u Švicarsku, dopustivši mi da ju pratim. Idućeg sam jutra predao molbu za dopust. Umjesto odgovora uslijedilo je moje uhićenje s optužbom: krivotvorenje dokumenata i pronevjera državnoga novca. Ne recite ništa, nije potrebno. Znam već. No znate li daje i to bila vatra i strast i nadnica za ljubav - biti osramoćen i kažnjen, izgubiti i posljednji komad odjeće? Shvaćate li to, mladi zaljubljenice? Ispričao sam vam bajku, mladiću. Čovjek koji ju je doživio nisam ja. Ja sam siromašan knjigovođa koji prihvaća vaš poziv na čašicu vina. No sada idem kući. Ne, ostanite još, idem sam. Ostanite!" (1907.) |
- 16:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Ožujak 2024 (4) Siječanj 2024 (1) Studeni 2023 (1) Listopad 2023 (1) Veljača 2023 (1) Siječanj 2023 (1) Listopad 2022 (2) Rujan 2022 (2) Veljača 2022 (2) Siječanj 2022 (2) Prosinac 2015 (1) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||